FLICKS & EVENTS

2004.

Gene interview 2004

Vidi slike / view flicks

1. Tko si, šta si i zašto si to što jesi?

Pozdrav svekolikoj writerskoj populaciji. Prije svega, s obzirom da se radi o intervjuu koji je vezan za strogo određeni segment mojeg života, moram naglasiti da će i odgovori biti takvi. Bez ulaženja u detalje vezane za ostale stvari kojima se možebitno bavim, iz jednostavnog razloga što ostale stvari NISU VAŽNE za moj rad kao writera. Prije svega mislim na pitanja (i odgovore) koja su često offtopic, a koja i prečesto nalazimo u ovakvim, i srodnim intervjuima. Takva offtopic pitanja samo umjetno stvaraju ljepšu sliku o radu intervjuiranog writera. Koga briga čime se itko od nas bavi, i zarađuje li za život kao npr. likovni umjetnik ili znanstvenik ili kao radnik na građevini (respekt). REZULTAT RADA ČOVJEKA KAO WRITERA JE ONO ŠTO BI SE TREBALO ANALIZIRATI I VALORIZIRATI U OVAKVIM SLUČAJEVIMA.Uostalom,: „Having the style and competing for the best style is the key to all forms of rocking. For the mc's its rocking the mic, for the b-boys its rocking your body and breakdancing, or for writers – rocking the city with your name“. Hvala na razumijevanju.

Dakle, evo.. Trenutačno pišem, između ostalog, Gene1, Gsk crew. I write. Počeo sam „tagsati“ s 12 godina, prije puno godina, mislim negdje u ljeto 1985. S fenomenologijom writinga (ili crtanja grafita, kako to mnogi krivo zovu) sreo sam se preko Hip Hop subkulture, koja je logičnim slijedom događaja ranih osamdesetih stigla i na prostor Hrvatske i većih gradova. Kao definitivno najmlađi na tadašnjoj, prilično neinformiranoj i tek rođenoj writing „sceni“, intezivno sam se družio sa starijim dečkima koji su mi bili uzor i inspiracija. Tu prvenstveno mislim na ljude kao što je Wumah, Fritz, Froggy, Keops, Zwek, Zula, Sarma, Tromb, Papo i sl. Naravno da ih se ne sjećate, bili ste tek u planu ili u pelenama, toyzzzzz...:) Stilovi su bili srodni stilovima svih europskih gradova na početku početaka; bubble styles, loši smple styles i sl., no s obzirom na nedostatak BILO KAKVIH informacija, bilo je zakon! Ja sam ponekad „u akciji“ farbao velike površine, inače revnosno crtao skice i upijao svaku riječ. Svi vi koji danas plačete da nemate skinnija i sl., mogu vam samo reći da to Froggyja nije sprečavalo da tehnički bude izuzetno kvalitetan. Respect 4 life.

Sve to je stalo negdje 1987. početkom priprema za Univerzijadu. Gradski oci (i valjda partijski komitet) zaključili su da pieceve treba maknuti i prefarbati. U doba galopirajuće inflacije, svakodnevno rastućih cijena i sličnih gluposti, nije bilo niti entuzijazma, a ni novaca za revitalizaciju „scene“. Svi su prešli na nešto drugo, mc-ing, dj-ing... Ja sam ostao zaljubljen u writing i čekao sam na neka druga, bolja vremena i neke druge istomišljenike. Jednog sam i pronašao na Božić 1992., a drugog nekoliko mjeseci kasnije i nastala je grupa GSK, koja danas postoji samo formalno. Ostalo je poznato. Počeli smo graditi ono što danas mnogi uzimaju zdravo za gotovo.

2. Prije par dana si se vratio s jam-a u Njemačkoj, reci koje je tvoje mišljenje o jam-ovima kao okupljanjima? Na koliko si bio dosada i da li voliš sudjelovati na sličnim?

Pitaš za jamove, pa ću i iskreno reći što mislim. No, prije toga detalj-dva o eventu koji je bio spomenut u pitanju. Nije bio nikakav klasični jam sa svim stereotipnim bedastoćama, nego lijepo organizirano neslužbeno druženje na koje su pozvani selektirani writeri koji su svojim iskustvom i ponekim savjetom trebali doprinijeti što boljoj kvaliteti nove linije koja je na putu za tržište. Radi se o novoj „Montana GOLD“, koja je znatno bolja od dosadašnje, klasićne „Hardcore“. Pokušaj da se napravi doza koja će svojim karakteristikama zadovoljiti potrebe ilegalaca i legalaca po meni je više nego uspio. Dobra farba koja mene kao old skulera podsjeća na Marabu (stariji ga se sjećaju), iskombinirana je sa vrlo mekanim i osjetljivim sistemom, ugodnim i nakon višesatnog crtanja. Na tržište ide i novi opaki fat cap čije karakteristike za sad mogu ostati iznenađenje. Tim od nekih tridesetak ljudi je testirao boje tijekom dvodnevnog crtanja. Imena neka budu tajna. Toliko o tome.

Što se tiče mog mišljenja o jamovima UOPĆE, mogu reći da imaju i svoje pozitivne i negativne strane. Negativne su te da uvijek netko glumi zvijezdu, iako ga npr. netko nepoznat totalno zburna tak da mu je zlo, kod nas često i preloša organizacija gdje se ne zna tko pije, tko plaća, ne vraćanje putnih troškova, crtanje po svemu i svačemu, u neadekvatnim uvjetima, improvizacija gdje je definitivno ne treba biti, loša komunikacija između sudionika samog jama itd., itd. Dobre strane su te da često sretneš ljude koje nisi vidio 100 i više godina, crtaš negdje gdje inače ne crtaš, ponekad nađeš inspiraciju u tuđem stilu, ponekad neočekivano nekog inspiriraš svojim radom. No, važnost jama za svakog od nas se mijenja s iskustvom koje skupimo kroz godine rada. Mlađi i manje iskusni ipak više profitiraju od jamova. Uostalom, i meni je prije više značilo vidjeti nekog od imena kako radi, započinje i završava piece. Danas mi je važnije je li taj netko dobra osoba ili je egocentrični seronja. Manje mi je važno kako izvlači outline. Bio sam na nešto jamova vani, na pregršt lokalnih debakla, ponešto dobrih lokalnih. Uglavnom, nije mi mrsko sudjelovati na jamu, ako me netko zove iz iskrenih pobuda, dakle zbog druženja i zato što voli i cijeni moj rad. Ako me netko zove tek tako, reda radi, onda mogu reći da radije crtam na lokalnom Hall of Fame-u sa vlastitim farbama, i nek si svoje besplatne farbe nagura u šupak jednu po jednu. To je još jedna negativna stvar kod jamova. Svi žele crtati na nekom jamu samo zbog džabe farbi. Ma pišam ja na takve, koji samo gledaju gdje će ušicariti koju dozu, pa su im jamovi sveta mjesta. A inače crtaju o svom trošku nikad, ili svake prestupne.

3. Kad bi mogao intervjuirat nekoga, bilo iz privatnog života ili istaknutu osobu, s kime bi ga htio napraviti i u kojoj atmosferi?

Kad bi mogao napraviti intervju sa nekom osobom po mom izboru, svakako bih realizirao jedan poduži intervju, od 200 do 300 pitanja, sa Giorgiom Dapiranom, negdje u nekoj mirnoj uvali, uz dobro vino i oboritu ribu sa gradela.

4. Kako bi definirao svoj stil i koliko si ga dugo razvijao?

Pitanje stila. No dobro, sam si tražio.:) Kao znatno mlađi writer inspirirao sam se stvarima koje su se crtale i koje su se nalazile oko mene, dakle poneki biting s omotnica ploča ili iz tupavih filmova kao što su „Beat Street“ ili „Breakin“. To je u osamdesetima bilo to. Krajem osamdesetih, sasvim slučajno i neočekivano, došao sam u kontakt s fotografijama old school pieceva iz Berlina. Na piecevima Amoka, Sheka, Jay1, Kaosa (starog), Maksima i drugih, ubrzo sam uočio bitne pretpostavke dobrog stila i shvatio što mora biti zadovoljeno kako bi style bio dobar i funkcionirao. Ujedno sam spoznao da je naše tadašnje razumjevanje tehnike bilo nedostatno.

Studirajući stilove sa tih fotografija izgradio sam, nadam se, prije svega ispravan način razmišljanja, prije ićeg drugog. Tek 1990. sam došao u kontakt s knjigom „Subway Art“. Takav razvoj stvari je vjerojatno zaslužan za činjenicu da se i danas naježim na neke Shek-ove stvari, a ne neke NYC stvari ponekad i ne, ali mislim da je to stvar sentimenta. T-Kid je ipak neprikosnoveni majstor stila. Njegov flow je ipak teško pobjediti. Sa prvim danima grupe Gsk, intenzivnije smo se pokušavali uključiti u ono što je bilo aktualno, jer smo malo znali. Velika sreća je za nas da su aktualne bile „zdrave“ stvari. Tako sam stvorio temelje građene od starog Berlina i onog što se može svesti pod zajednički naziv „europski old school“ način razmišljanja. Pažljiviji promatrač će s lakoćom mnoge elemente tog doba lako otkriti i u mojim novijim radovima. Kako niti jedan razvoj, a posebno razvoj vezan uz bilo koji oblik kreativnog rada, nije ravan i ne teće glatko, kao i svi imamo svoje uspone i padove, pokušaje i pogreške, promašaje i pogotke u centar. Postoje piecevi koje bih najradije zaboravio i izbrisao, ali kao što kaže jedan moj poznanik, legendarno ime svjetskog writinga: „Bolje je učiniti korisnu pogrešku, nego govoriti jedno te isto bez kraja i konca...“. Stil koji me danas zaokuplja je jedan oblik semi-wild do wild styla, no što čovjek ide dalje, granice su sve finije i definicije sve teže, osobnih elemenata sve više, style sve osobniji, ako (to je danas, nažalost, gotovo nemoguće) i nije odviše originalan. Misliti da je termin „originalan“ upotrebljiv, privilegija je početnika, neinformiranih, naivnih ili priglupih. Kao i drugi koji promišljaju (bar se nadam da to činim), zadnje vrijeme se bavim kretanjem kako cjeline piecea kao organizma, tako i swinga u pojedinom slovu kao mikrosvijetu za sebe. Paper i ribbon style također su opcija. Uz malo sreće, oni koje zanima još će dugo moći pratiti razvoj onoga čime se bavim. Koliko dugo sam razvijao stil? Još uvijek ga razvijam...

Nadam se da mi se nikad neće dogoditi da netko može nekome opisati moj novi piece jednostavno da mu samo kaže koje sam boje upotrijebio za fillin i background. To je upadanje u shemu. Shema je smrt. A globalna scena je, nažalost, puna zombija.

5. Koje je tvoje mišljenje o sve većem trebdu među mladim writerima da ne pišu slova, već se izražavaju likovima i apstraktnim idejama?

Trendovi su u writing sceni uvijek bili prisutni. Svojevrsna moda u upotrebi nekih elemenata može se uočiti konstantno. Npr., prije osam-devet godina, moda je bio 3d no outline sistem prikazivanja stila. Ta moda je došla i prošla, i oni koji to danas rade, a nisu oduvijek „tvrdo“ u toj problematici, izazivaju sažaljenje i podsmjeh. To je priroda pomodarstva i posljedice istog su nesagledive za pojedinca, pogotovo ako je slabiji kao osoba, što je često kod mladih writera. Teško je savjetovati bilo kome što da radi i čega da se primi, ali pomodne stvari, kako bi se nekome dopali ili bili „in“, nisu baš zdravi pristup. Jednako tako je i trend, da se umjesto zdravog pristupa writingu, dakle kroz problematiku slova i njegove forme, rade supstitucije u vidu loših (dinamikom) likova i apstraktnih dosjetki, samo ono što mu ime kaže – trend.

Mislim da svi koji forsiraju takve stvari umjesto prave i nimalo lake problematike stila, dakle slova, varaju sami sebe i ublažavaju bol koju u njima izaziva spoznaja da su ispodprosjećno sposobni kao styleri, ili su jednostavno lijeni do bola, i ne žele i teškom mukom upotpunjavati svoje znanje. Učenje zatjeva truda i respekta za ostavljeno nam nasljeđe, a mnogi ne žele uložiti ni trud, a niti poštuju old school temelje. Na sreću, takvi koji idu linijom manjeg otpora, rijetko su shvaćeni ozbiljno, barem u krugu ozbiljnih style-writera. Naravno, ako netko inzistira na takvim stvarima, možda je i izabrao pravi motiv za svoju obradu, ali sigurno nije writer, možda bi se takve moglo definirati kao neku vrstu postmodernističkih, konceptualnih umjetnika. Samo zato što netko upotrebljava sprej kao materijal ne znači da je automatski writer, kao što niti netko ko piše nekakva slova kistom i farbom ne spada u kategoriju writera. Granice su strogo postavljene. Na sreću talentiranih koji mogu podnijeti taj teret, a na nesreću mediokriteta.
Sljedeća strana